Sedma od devet

I promatrajte rijeku kako teče prema u moru. Sama stvara svoje korito. Kada nešto u vama ide u pravom smjeru, onda to samo stvara svoju stegu. Onaj trenutak, kada vas ubode žalac svjesnosti, doživjet ćete nešto veličanstveno. To je najradosnija stvar na svijetu, najvažnija i najradosnija stvar na svijetu. Ništa na ovome svijetu nije važnije od buđenja.

A. de Mello "Svjesnost"

Mislite li da pomažete ljudima zato što ste u njih zaljubljeni? No, moram vam priopćiti jednu vijest. Nikada u nikoga niste zaljubljeni. Zaljubljeni ste samo u svoje predrasude i nadobudne ideje o toj osobi. Uzmite si minutu vremena da razmislite o ovome: nikada ni u koga niste zaljubljeni, zaljubljeni ste u svoje mišljenje o toj osobi. Prestajete biti zaljubljeni kad se promijeni vaše mišljenje o osobi u koju ste zaljubljeni, zar ne? "Kako si me mogao iznevjeriti kada sam ti toliko vjerovao?", kažete nekom. Jeste li mu zaista vjerovali? Nikada nikome ne vjerujete. Ostavite se toga! To je samo jedan od načina na koji vam vaše društvo ispire mozak. Nikada nikome ne vjerujete. Vjerujete samo svom mišljenju o toj osobi. Zašto se onda žalite? Činjenica je da u stvari ne volite priznati da vam je prosudba bila slaba. To vam baš ne laska, zar ne? Zato radije kažete: "Kako si me mogao iznevjeriti?"

A. de Mello "Svjesnost"

U tišini i nepomičnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neočekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak- tak- tak! Ne dižući oči sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro sve oko sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. Bez reči i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je šala uspela, da može ući, da je čekam sa radošću. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom. (Muzikom slučajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobičan i značajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg.) Ponekad čujem posve nejasan razgovor, kao da pita nekoga pred kapijom za moj stan. Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine njena senka, vitka, nečujna, i opet ne okrećem glave niti dižem pogleda, toliko sam siguran da je to ona i da ce sada ući. Samo neopisivo i neizrecivo uživam u tom deliću sekunde.

- Da se porežemo, svak po dva dinara, pa da pojedemo jednu pršulju!
- More se. Svakako starog nema.
- A daleko je ručak.
Zatim ruke, debele, tanke, oznojene, žilave, dugačke, oble ruke uzimaju noževe i polako, nasitno sijeku meso, slažu paradajz, paprike, luk i to meso, dugo, neizmjerno dugo slažu sve to u plitke zemljane posude i nose. I dok u pekarama cvrče pršulje, dok miris golica čaršiju dajući smisao životu, u glavama niču vesele predstave i nižu se sjećanja na prijatne, masne zalogaje.
- Eh, što ti je insan! Prije po sahata k'o ubijen u glavu, a sad znam što živim - mudruje Avdibeg."

Z. Dizdarević, "PItanja nad kasabom"

Tko god osjeća potrebu da životu dade neki smisao, najmanje jednom u životu propituje značenje mjesta i vremena u kojem se rodio. Kakvo značenje ima to što ste rođeni u tom i tom dijelu svijeta, tog i tog datuma? Je li nas pravično zapalo ono što dobivamo kao zgoditak na lutriji - baš ta obitelj, ta zemlja, taj grad, sve ono što trebamo zavoljeti jer to od nas očekuju, i što na kraju i zavolimo svim srcem i dušom? Budući da sam rođen u Istanbulu koji je shrvan, osiromašen i skrhan tugom stario i venuo pod pepelom i ostacima urušenog carstva, ostacima koji se i sami sve više urušavaju, povremeno osjećam kao da me je zadesila zla kob. (Ipak, jedan unutarnji glas govori da je to zapravo sreća.) Ako je riječ o bogatstvu, ponekad mi se čini kako sam sretan što sam se rodio u imućnoj obitelji. (Iako se katkad tvrdilo i suprotno.) Najčešće prihvaćam da je Istanbul, gdje sam se rodio i proveo cijeli život, za mene neumitna sudbina, baš kao i moje tijelo na koje sam se naposljetku prestao žaliti ("Kad bih bio malo krupnije grade i malo zgodniji!"), ili kao spol ("Da sam se rodio kao žena, bi li mi spolnost pričinjavala manje poteškoća?").

Samo razmišljaj, a osećanja potisni u stranu. Kad ću naučiti da tu pouku ne primenjujem samo na maču, već i u životu? Sve dok ne naučim da vladam sobom, nikad neću biti u stanju da imam vlast nad svojom sudbinom.

Pa raširi ruke i obujmi me ječmenim brašnom, lanenom haljinom i mirisom lavande. U obruču njenih ruku, najzad bezbedna i sigurna, konačno sam uspela da pustim suze koje su se u meni gomilale, da grunu kao nezaustavljiva bujica, lijući mi iz očiju i nadimajući mi grudi u talasima žaljenja zbog pogrešnih izbora i srušenih snova, i straha od budućnosti koja mi može doneti jezivu smrt.

... Ona se osmehnu kao da iza usana čuva neku tajnu. „Šta je ljubav, Ajša? Je li to nešto što osećaš ili nešto što radiš? Ako je nešto što radiš, onda sam oba muža volela.“....

~~~